„Bol je neizbježna. Patnja je opcija.“ (Haruki Murakami)
Nekoć sam poznavala jednu djevojčicu koja se jako bojala. U svojim grudima nosila je veliku ranu; ranu koja je stalno krvarila i boljela. Tom ranjenom mjestu trebalo je nježnosti i brige, ali djevojčica se bojala pokazati ju ikome. U njoj je još bilo živo sjećanje na one koji su joj ranu nanijeli. I strah je iz dana u dan rastao; strah da ako razotkrije to bolno mjesto pred drugima će biti povrijeđena još i više. Brižljivo je skrivala svoju ranu ne samo od tuđih očiju, skrivala ju je i od same sebe. Bilo je i puno srama u njoj, jer mislila je da biti ranjen, znači biti i poražen. Uvjerila je sebe da ako se pretvara da rana nije tu, ona neće niti postojati. Bilo je primamljivo zamisliti da se bol nije nikad desila; danima je maštala kako bi bilo lijepo da ona nije ona i da nema povrede, nego da je na tom mjestu lijepa, glatka i bijela koža bez rana i ožiljaka. Nije željela biti „roba sa greškom“.
I kad već nije mogla promijeniti ono što se desilo, odlučila je ranu umotati ispod slojeva lažnih osmijeha, uspjeha koji je nisu ispunjavali i usamljenih odnosa. Šalila se onda kad joj se plakalo, utišavala je sebe onda kad joj se vrištalo, pretvarala se da je sve u najboljem redu, onda kad se iznutra sve raspadalo. I što se više trudila održati taj privid, to se rana iznutra sve više širila. Dani su se pretvorili u borbu u kojima je silom nastojala tugu, ljutnju i umor prikriti i pretočiti u sreću, lakoću i lepršavost. Ranu je mrzila iz dubine duše, smatrala je da joj smeta da živi život kakav želi. I tako su godine prolazile, djevojčica je odrasla u ženu, a rana je i dalje boljela ispod svih njezinih slojeva. Umorila se i odlučila potražiti drugi put.
U svojoj potrazi naišla je na skupinu neobičnih ljudi, sasvim drugačijih od onih s kojima se do tada družila. Svi ti ljudi bili su ranjeni, svatko na samo sebi svojstven način i sebi poznatom boli. Ali kada bi se našla s njima, oni bi stali u krug i počeli skidati i pokazivati svoje rane. Ogolili bi se u potpunosti, skinuli dio po dio svojih slojeva i ispričali bi svoje iskustvo. Bilo je tu teških priča od toga tko im je bol nanio i koliko su godina tada imali do toga kako su nastavili na isti način kasnije povređivati sami sebe. Bilo je dosta i suza i ljutnje i srama i krivnje i svih onih teških emocija od kojih su godinama bježali. Začudo, sva bol i sve rane bile su tamo dobrodošle; ti neobični ljudi liječili su ih svojim prihvaćanjem kao i svojim vlastitim razotkrivanjem. I na kraju, kada bi svojoj boli dali prostor, sasvim spontano ukazali bi se smijeh, radost, nada i život. Odbacujući obmanu i prisilu nad sobom, rađala se prava, iskonska energija koja ih je pokretala u nekim novim i neistraženim smjerovima. A svoje ožiljke nosili su s ponosom, jer su zahvaljujući njima ponovno otkrili ljubav prema sebi, drugima i životu.
Djevojčica je tada prvi put od svoje prijateljice i umjetnice čula za Kintsugi. Pričala joj je kako je jedan japanski vladar razbio svoju omiljenu šalicu za čaj i umjesto da je baci, naredio je svojim majstorima i umjetnicima da je poprave. Oni su je zalijepili sa zlatnim prahom stvarajući time na šalici jedinstvene, zlatne tragove. Od tada se ta tehnika proširila cijelim Japanom i počelo se cijeniti samo ono posuđe koje je imalo „oštećenja“ , a uskoro se razvila i posebna filozofija prihvaćanja nesavršenosti, promjene i ljepote u autentičnosti. U znak podrške na njezinom putu, umjetnica je inspirirana Kintsugi tradicijom poklonila djevojčici dizajn zlatnih ožiljaka za njezinu web stranicu. Djevojčica je počela pisati priče o ožiljcima, nastojeći potaknuti i druge da njeguju, cijene i razotkriju svoje vlastite.
Što je dalje bilo s djevojčicom? Život joj nije savršen, ali iz dana u dan uči voljeti svoje nesavršenosti kao i tuđe. Dapače, druži se isključivo s ljudima punima grešaka i mana, kao i sa svojom grupom neobičnih, „ožiljkastih“ ljudi. Sa njima se obožava smijati, plakati, ljutiti, svađati…naprosto biti. Voli promjene. Voli život. Voli oblake pa ponekad skoči na koji ružičasti ili pak snježni i kišni. Voli putovanja, a najviše voli ona putovanja kad ostane kod kuće, a otkrije sasvim novu perspektivu. Voli pisati, igrati se, slušati muziku, plesati…ovo zadnje još uvijek uglavnom kad je sama, ali sve manje se zamara s koracima, a sve više uživa u muzici i prepušta se ritmu da ju pokreće. Voli i svoje ožiljke, svako malo sjeti se pogladiti mjesto na koži gdje se nalaze. Ne skriva ih; oni ju čine posebnom, slobodnom i snažnom.
A ti?
“Odsutnost borbe ili mržnje ili želje znači da ne postoje ni njihove suprotnosti. Nema radosti, nema zajedništva, nema ljubavi. Samo tamo gdje su razočaranje i depresija i tuga, nastaje sreća; bez očaja gubitka, ne postoji nada.” (Haruki Murakami)