Nedavno sam našla nekoliko zanimljivih članaka o plemenskim običajima koje su američki Indijanci koristili za pomoć članovima svoje zajednice koji su prošli traumatsko iskustvo. Ovi običaji imali su iscjeljujući učinak na žrtve traume, a u fokus znanstvene javnosti došli su nakon što je uočeno da veterani vijetnamskog rata koji su se sudjelovali u ovim ceremonijama su imali manji postotak samoubojstava, ovisnosti i općenito su se nakon rata lakše vratili normalnom, mirnodopskom životu. Iako su članci originalno napisani na temu PTSP-a i rata, mislim da poruke o važnosti zajednice, prihvaćanja i dijeljenja bolnih iskustava su univerzalne i primjenjive na bilo koju vrstu traume. Zanimljivo je da ono što danas kroz geštalt i razne druge terapijske pravce učimo i primjenjujemo u radu s traumatiziranim osobama je vrlo slično drevnim znanjima i tehnikama koje su se prakticirale stotinama godina prije pojave psihoterapije i to među narodima čije je običaje zapadna kultura često puta etiketirala kao primitivne i zaostale.
U vijetnamskom ratu sudjelovao je znatan broj američkih Indijanaca prije svega zato što se radilo o relativno mladom stanovništvu od kojih je velik dio bio nezaposlen. Zbog niske razine obrazovanja kao i diskriminacije zbog svog etničkog podrijetla, u ratu su najčešće bili pripadnici pješadije i time bili izloženi daleko većim opasnostima, direktnim sukobima i prizorima ratnih užasa. Da bude još gore, zbog svoje fizičke sličnosti s vijetnamskim narodom i čitavih sela koje su iselili, dio njih kasnije je izjavio da su imali osjećaj da čine isto ono što su Amerikanci učinili njima. Istraživanje je pokazalo da nakon povratka iz rata, većina je patila od depresije, poremećaja spavanja, nekontroliranih ispada bijesa i ponavljajućih slika stravičnih iskustava koja su proživjeli. Također, pokazalo se da ih je dosta imalo problema s ovisnošću o alkoholu, a dio njih i o heroinu, barbituratima ili kokainu. Kao i ostali veterani, nakon takvog iskustva povratak normalnom, mirnodopskom životu činio se gotovo nemoguć.
Ipak, dio njih koji je sudjelovao u plemenskim običajima i ceremonijama izjavili su da zahvaljujući tim obredima nisu počinili suicid, uništili se u alkoholu ili nastavili voditi besciljne živote mučene avetima prošlosti. Pitanje koje je zainteresiralo znanstvenike i praktičare bilo je što tradicionalni običaji mogu ponuditi tim ljudima tamo gdje zapadnjačka medicina ponekad nema pravi odgovor?
Suprotno onome kako su često predstavljani u filmovima i popularnoj kulturi, većina plemena američkih Indijanaca rat smatra remećenjem prirodnog poretka života i svemira. Samo zaista ozbiljni razlozi mogu opravdati odlazak u rat, a za one ratnike koji sudjeluju u njemu smatra se da prinose osobnu žrtvu za vraćanje svijeta u ravnotežu (ovo se u prvom redu odnosi na njihove običaje prije dolaska Amerikanaca, a ne na sam vijetnamski rat u kojem dobar dio američkih Indijanaca niti nije dobrovoljno sudjelovao). Upravo iz tog razloga, većina ratnika prolazila je kroz posebne ceremonije priprema za odlazak u borbu na način da bi stariji ratnik upućivao mlađeg u ono što ga očekuje i podijelio svoje iskustvo s njim (ili njom, jer su i žene mogle biti ratnice). Obitelj i zajednica bi kroz ritual na sebe preuzimali odgovornost za onoga tko odlazi u rat, kako u samoj pripremi prije odlaska tako i u integraciji u zajednicu nakon povratka.
Danas je znanstveno dokazano da svaka trauma, bilo da je riječ o ratu, zlostavljanju, svjedočenju nasilju, oduzimanju slobode ili bilo kojem drugom činu nasilja, utječe na ubrzanje starenja, a u novije vrijeme posljedice trauma mogu se vidjeti čak i na DNA osobe[1]. Indijanci su to znali i bez znanstvenih metoda, i ratnike koji su otišli u borbe kao mladići, a vraćali se kao starci kući tretirali su drugačije. Za razliku od zapadnjačke kulture koja starenje doživljava kao neku vrstu prokletstva koje bi se najradije izbjeglo da je to moguće, u indijanskoj kulturi starenje, pa tako i ono preuranjeno izazvano traumom, promatra se kao izvor mudrosti, znanja i poštovanja. Tako se u jednoj ceremoniji Winnebago plemena pjeva pjesma sljedećih stihova: „Mi poštujemo naše ratnike zbog njihove hrabrosti i zato jer videći smrt na bojnom polju, oni zaista znaju veličinu života“. [2]
Osim toga, kroz plemenske običaje ne samo da se odaje poštovanje onima koji su preživjeli traumu, nego se posebna pozornost pridaje tome da svoja iskustva ispričaju pred plemenom koje ih sluša i na taj način imaju priliku osjetiti barem dio onog što su prošli. Ono što je posebno zanimljivo jest da su Indijanci stoljećima prije Freuda vjerovali da posljedice traume nerijetko ostaju skrivene u podsvijesti i da ih je potrebno osvijestiti kako bi se razriješile. Neki od načina bavljenja s podsvjesnim bili su interpretacija snova ili izazivanje transa gdje je kroz visok intenzitet emocija, ratnik proživljavao katarzu u strukturiranom i podržavajućem okruženju[3]. Tako naprimjer, ceremonija naziva „Neprijateljski rat“ koju provodi Navajo pleme traje tjedan dana i uključuje ne samo ratnika, nego cijelu njegovu obitelj i zajednicu. Iako većinu vremena pojedinac provodi u nastambi s plemenskim iscjeliteljem, oko njih su pripadnici obitelji i zajednice uključeni u ritual kroz razgovor, pjevanje ili molitvu što osjećaj podrške čini strašno moćnim.[4]
Kroz ritual, oni idu čak i korak dalje: posljedice traume kao što su emocionalna umrtvljenost, strah od intimnosti i uznemirujuća sjećanja pleme prihvaća kao normalnu reakciju na proživljene užase. Za razliku od njih, zapadna kultura će ovim simptomima često staviti etiketu bolesti.
Zajedničko dijeljenje i proživljavanje stravičnog iskustva rata omogućava žalovanje i žrtvi i plemenu neminovnih gubitaka: mladosti, izgubljenih života i unutarnjeg mira. Kroz žalovanje i otpuštanje onoga što je nepovratno izgubljeno, oslobađa se prostor za novi početak.
Za razliku od ovakvog načina iscjeljivanja emocionalnih rana, moj dojam je da smo kroz današnji, individualizirani i ubrzani način života u potpunosti zaboravili na važnost bavljenja sa sobom i teškim osjećajima za koje ćemo radije uložiti velike napore da ih potisnemo. Čini mi se kao i da smo izgubili povjerenje u ljude oko sebe i umjesto da tražimo od njih pomoć, radije ćemo „ne opterećivati druge“ i boriti se sami sa svojim demonima.
Dok
sam čitala ove članke, koncept ovih obreda podsjetio me na moje iskustvo rada u
grupi koje sam prošla kroz geštalt edukaciju. Iako tu nije bilo riječ o ratnim
traumama, nego naprosto o teškim iskustvima kroz koje smo svi prošli u nekoj fazi
života, dijeljenje svoje boli pred grupom, dopuštanje potisnutim osjećajima da
izađu na površinu i podrška grupe uz stručno i strukturirano vođenje od strane
trenera dovodi do onoga što zovemo integracija. A integracija znači da smo
umjesto odbacivanja osjećaja koje smo označili kao negativne i nedobrodošle,
odlučili prigrliti svoje boli, tuge, povrede i dopustiti da nas izgrade u
cjelovitiju i ispunjeniju osobu. Ili još jednostavnije, riječ je o ljubavi i
povjerenju u sebe i svoje snage, ljude oko sebe i život kao takav.
[1] Boston University: Aging Too Fast, Too Young, http://www.bu.edu/articles/2016/ptsd-accelerated-aging/
[2] Tom Holm: PTSD in Native American Vietnam Veterans: A Reassessment, Wicazo Sa Review Vol. 11, No. 2 (Autumn, 1995), str. 85
[3] Steven Silver: Lessons from Child of Water, str.11
[4] Ibid, str.12