Moje srce ima grešku. Urođenu anomaliju, rekao mi je liječnik nedavno. Anomalija izaziva aritmiju, ludo udaranje srca od kojeg imam osjećaj da će iskočiti iz grudnog koša i odšetati nekom drugom domaćinu koji će se bolje brinuti za njega. Kad je udaranje počelo, pitao me liječnik? Ne znam, stalno je tu, s povremenim prekidima. Pojačalo se zadnjih godinu dana, slagala sam. A zapravo, udara već zadnje tri godine…negdje između očeve smrti, mamine bolesti, rastave, gubitka jednog posla, promjene druga dva posla, selidbe, djeteta koje se svim svojim, dječjim naporima borilo da to što se dešava nije istina. I mogla bih nabrojati još toga, ali sam zaboravila, jer bilo je jednostavno previše. Previše svega odjednom. Previše dana u kojem živiš da izguraš dan. Previše dana u kojima ne dišeš. Previše dana u kojima prelaziš vlastite granice. I dopuštaš drugima da ih prelaze. Previše dana u kojima si tu za druge, a nisi za sebe. Previše vremena da ne osjećaš sebe, svoje tijelo, svoje srce. A srce zna, samo ga odbijaš primijetiti. Ili barem dok ne poludi i natjera te da odeš na hitnu.
Liječnici su uklonili anomaliju. I srce se umirilo. Godilo mu je malo pažnje, napokon. Malo odmora od beskonačnih to do lista. Predah od multitaskinga. A ja i dalje imam srce s greškom. Ali ne medicinskom. Volim ga baš takvo. Ludo, šašavo, osjećajno, dječje. Zaljubljivo u ljude, život, ljubav kao takvu. Volim ga jer je još u stanju voljeti i nakon onih koji nisu znali ili mogli uzvratiti ljubav koju je davalo. Volim ga, jer nije razočarano. Volim to svoje srce s greškom, zbog svojih ideala, empatije i ljudskosti. Volim ga i jer se naljuti i u stanju je reći dosta. Meni i drugima. Volim ga, jer je naivno, djetinjasto, srce sanjara koje odleti koji put u visine, a neki put zaroni u svoje dubine. Samo ga namjeravam zaštiti bolje. Od svojih unutarnjih progonitelja i onih vanjskih koji ne poznaju poštovanje. Od pretjeranog davanja i premalo traženja. I izgaranja na krivim mjestima.
Ovih dana trebala sam izaći na jedan ispit. Prestalo je biti važno. I ispit i strah da ću ga odgoditi i odustati od svojih snova. Nisam odustala, samo dopustila sebi malo mira i strpljenja. Život je i dalje tu i čeka me. Uz obaveze, snove i planove. Pročitala sam par divnih knjiga (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo od K.Pintarića i Čovjek zvan Ove od F.Backmana – preporučujem). Stajale su na hrpici knjiga koje namjeravam pročitati već zadnje dvije godine, ali nije bilo vremena. Ili da budem sasvim iskrena nisu bile na listi prioriteta. Prijateljica je kupila karte za koncert do kojeg ću se oporaviti i veselim se tome poput djeteta. Pričam s ljudima, pričam im kako mi je bilo. Tražim podršku, imam prijatelje koji me zovu da pitaju trebam li što, bivšeg muža koji je uskočio oko djeteta i drugih obaveza, dijete koje obožavamo i koje je izraslo u djevojčicu, sasvim svoju, mamu s kojom sam zakopala ratne sjekire i koja mi peče kolač od jabuka…život može biti lijep ponovno. I moje srce to zna. Samo je čekalo da, kao u naslovu one knjige, u mom zagrljaju zaboravi na svako pretrpljeno zlo.