Category: emocije

Da li ste ikad imali osjećaj da vozite u “krivom“ smjeru? I pri tome ne mislim na promet. Mislim na trenutak u kojem ste pogledali oko sebe i vidjeli da svi idu u jednom pravcu, a jedino vi u potpuno suprotnom. Svi pogledi puni čuđenja i nerazumijevanja su uprti u vas, a u vama raste osjećaj nepripadnosti, panike i potrebe za bijegom. I koliko god da želite biti prilagođeni i ne tako drastično odskakati od drugih, sve u vašem biću buni se protiv toga da promijenite traku i vratite se u pravcu u kojem ide većina. Možda se to desilo u trenutku kad je većina vaših vršnjaka počela uplovljavati u bračne luke i dobivati djecu, a vi ste odlučili prekinuti dugogodišnju vezu naprosto zato jer niste bili sretni. Možda u trenutku kad ste dali otkaz na odlično plaćenom poslu i odlučili se na neizvjesni status nezaposlene osobe „samo“ zato jer niste željeli trošiti svoj život na posao koji vas ne ispunjava. Možda se to desilo u trenutku kad ste odlučili da ne želite imati djecu iako su svi oko vas već odavno postali roditelji. Moglo se to desiti u tisuću drugih situacija u kojem je bilo potrebno iskočiti iz okvira, izaći iz sigurnosti i zone očekivanoga i pri tome istovremeno doživjeti nerazumijevanje i odbacivanje ljudi oko sebe.  U svakom slučaju, iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost, ali i osviještenost o vlastitim potrebama, o vlastitoj individualnosti i unikatnosti koja se ne želi žrtvovati pod svaku cijenu. Zapravo mislim da se „iskakanje“ u suprotni smjer najčešće i dešava zato što predugo zanemarujemo sebe i svoje potrebe, zato što se u nekom trenu svog života svjesno ili nesvjesno odlučimo prilagoditi onome što našoj stvarnoj prirodi ne odgovara. Jednom kad se probudimo iz življenja tuđih života i snova, vrlo često doživjet ćemo ne samo nerazumijevanje već možda i osudu. Ali cijena osobnog rasta i promjene je da na svom putu neke ljude i odnose izgubimo (ali i dobijemo neke nove).

Jedno od mojih iskakanja iz ustaljenog reda vožnje kojeg se često puta sjetim kad razmišljam o sebi je davanje otkaza na dobro plaćenom i sigurnom poslu pred već podosta godina. Bilo je tih iskakanja još, ali ovo je bilo prvo drastičnije; do tada sam uglavnom bila dobra kćer, prijateljica i kolegica, koja je sve u životu radila prema očekivanjima u stilu prvo faks, pa posao, pa brak. I onda kad se od mene očekivalo da nastavim taj niz s djetetom, ja sam dala otkaz bez ikakve ideje što i kako dalje. Štoviše na potpunu sablazan bliže rodbine, upisala sam dopisni faks engleske književnosti i čitala Shakespeara po cijele dane iako sam i sama znala da s tom diplomom u Hrvatskoj baš neću moći puno toga. Sjećam se još sada komentara u stilu „pred tobom je bila karijera“. I nije baš bilo lako tih dana. Osim straha jer nisam imala jasnu predodžbu od čega ću živjeti, dani su prolazili, a ja baš nisam imala osjećaj ispunjenosti koji sam tražila. Jer mislila sam da će se sve drastično promijeniti samim time što ću dati otkaz. Ali činjenica je bila da većina mojih prijatelja je radila i nije imala vremena za ispijanje kave sa mnom, moj fond za izlaske i putovanja se odavno ispraznio, a život mi je bio ograničen uglavnom na provođenje vremena sama sa sobom. Nakon jedne polu-depresivne faze i propitivanja sebe da li su drugi bili zaista u pravu kad se me pitali da što to pobogu radim, odlučila sam razmisliti što zapravo želim raditi i što s obzirom na svoje kvalifikacije mogu raditi. Počela sam pregledavati oglase za posao i jednog dana ugledala jedan koji se činio kao savršen. Otišla sam na razgovor za posao i za razliku od prijašnjih unaprijed dobro pripremljenih odgovora na intervjue, došla sam na razgovor i rekla da sam sigurna da ima kandidata s puno više iskustva, ali da ja zaista želim taj posao i ispričala svoju priču o otkazu i željom za promjenom u životu. Izgleda da ih se to dojmilo jer sam posao i dobila. I nije taj posao bio savršen, ali bio je prvi korak na novom putu. Danas kad pogledam unazad ne žalim niti malo za ovom odlukom, ponosna sam što je to bio jedan od mojih prvih odraslih koraka u traženju svog osobnog puta, ne toliko u suprotnom ili „ispravnom“ smjeru koliko vlastitom.

Ipak za razliku od mene kojoj je uvijek bilo teško iskočiti iz okvira, znam dosta ljudi kojima je vožnja  u suprotnom smjeru način života. Jednoj svojoj dragoj prijateljici se često puta divim zbog toga, jer je cijeli svoj život bila buntovnik, teško se privikavala normama, očekivanjima, pravilima i okvirima. Štoviše, iako se i ona s godinama i zrelošću promijenila, čak i dan danas ju zabavlja ta vlastita slika sebe kao odmetnice od mainstreama.  Zato i nije čudo da smo se našle; čini se da smo jedna u drugoj vidjele neke potisnute i davno izgubljene dijelove sebe. Bez obzira na sve, ukoliko bunt nije utemeljen na stvarnim potrebama već se hrani strahom od pretjerane ovisnosti o drugima ili lažnoj slici sebe koju gradimo u javnosti, tada on nije odraz niti hrabrosti ni slobode. Riječ je zapravo o jako sličnoj vrsti prisile koju radimo nad sobom kad se pokušavamo pokoriti pravilima i normama drugih. Jedina je razlika što se kod vječnih buntovnika pod svaku cijenu bježi od prilagođavanja čak i pod cijenu gubitka sebe i svojih vlastitih potreba za bliskošću, pomoći, povezanosti s drugima, pripadanja…

U gestaltu se često puta spominje pojam polariteta. Postoje različiti polariteti poput polariteta ovisnost-autonomija, ponos-sram, ljutnja-tuga, visoka očekivanja – nisko samopozdanje, heroj-gladno dijete. Zapravo popis je neiscrpan, jer su i ljudi jedinstveni i različiti i nemoguće ih je svrstati u kategorije. Polariteti su dvije strane naše osobnosti kod kojih vrlo često izaberemo jednu stranu koja nam je prihvatljiva i s kojom se identificiramo, a drugu odbacimo i potisnemo. U primjeru vožnje u suprotnom ili „pravom“ smjeru, radi se zapravo o polaritetu ovisnost-autonomija. U mom primjeru, ja sam se očito jako dugo u životu identificirala sa svojom ovisnošću o drugima pri tome odbacujući autonomiju da donosim odluke na osnovi svojih potreba. S druge strane, neki će ljudi potpuno samouvjereno reći „ja ne trebam nikoga, sve mogu sam/a“. I jedno i drugo je zapravo samo iluzija. U svijetu u kojem živimo svi smo povezani i ovisni jedni o drugima. Sjetite se toga samo ujutro kad kupujete kruh u pekari da se je netko trebao dići u 4 ujutro kako bi ga pripremio i ispekao (da ne odemo još dalje u poljoprivredu i sadnju žitarica ?). Život kakav poznajemo bio bi nemoguć da svi živimo samo za sebe. Ipak, odluke s kime i kako ćemo živjeti, što ćemo raditi i hoćemo se ili se nećemo prilagoditi nekom okruženju donosimo sami. I koliko god se ponekad osjećali pod pritiskom medija, obitelji, tradicije, religije, posla ili nečeg drugoga, kao odrasla osoba imamo tu slobodu da donesemo vlastitu odluku, da imamo vlastiti stav i da se na koncu, zrelo i nosimo s rezultatima tih odluka. Tako da, kad se sljedeći put nađete usred nekog dosadnog poslovnog sastanka i zapitate sami sebe „što ja pobogu radim ovdje“ razmislite što zapravo želite. Je li vam plaća, ugled, sigurnost, ambicija ili nešto drugo vaša najvažnija potreba i dovoljna kompenzacija za loše strane tog istog posla? Ili ste pak potpuno zalutali i posao vam donosi frustraciju, nezadovoljstvo, narušeno zdravlje i osjećaj da gubite vrijeme? I svaka odluka je dobra ukoliko je vaša. Jer u konačnici ne postoje krivi niti ispravni smjerovi, postoje samo naši vlastiti putevi  za koje je ponekad potrebno izaći iz zone komfora, bez obzira je li se ta zona nalazi u slijeđenju tuđih utabanih staza ili  kretanju u suprotnom smjeru. Želim vam puno hrabrosti i svjesnosti o sebi na tom putovanju!

„Bol je neizbježna. Patnja je opcija.“ (Haruki Murakami)

Nekoć sam poznavala jednu djevojčicu koja se jako bojala. U svojim grudima nosila je veliku ranu; ranu koja je stalno krvarila i boljela. Tom ranjenom mjestu trebalo je nježnosti i brige, ali djevojčica se bojala pokazati ju ikome. U njoj je još bilo živo sjećanje na one koji su joj ranu nanijeli. I strah je iz dana u dan rastao; strah da ako razotkrije to bolno mjesto pred drugima će biti povrijeđena još i više. Brižljivo je skrivala svoju ranu ne samo od tuđih očiju, skrivala ju je i od same sebe. Bilo je i puno srama u njoj, jer mislila je da biti ranjen, znači biti i poražen. Uvjerila je sebe da ako se pretvara da rana nije tu, ona neće niti postojati. Bilo je primamljivo zamisliti da se bol nije nikad desila; danima je maštala kako bi bilo lijepo da ona nije ona i da nema povrede, nego da je na tom mjestu lijepa, glatka i bijela koža bez rana i ožiljaka. Nije željela biti „roba sa greškom“.

I kad već nije mogla promijeniti ono što se desilo, odlučila je ranu umotati ispod slojeva lažnih osmijeha, uspjeha koji je nisu ispunjavali i usamljenih odnosa. Šalila se onda kad joj se plakalo, utišavala je sebe onda kad joj se vrištalo, pretvarala se da je sve u najboljem redu, onda kad se iznutra sve raspadalo. I što se više trudila održati taj privid, to se rana iznutra sve više širila. Dani su se pretvorili u borbu u kojima je silom nastojala tugu, ljutnju i umor prikriti i pretočiti u sreću, lakoću i lepršavost. Ranu je mrzila iz dubine duše, smatrala je da joj smeta da živi život kakav želi. I tako su godine prolazile, djevojčica je odrasla u ženu, a rana je i dalje boljela ispod svih njezinih slojeva. Umorila se i odlučila potražiti drugi put.

U svojoj potrazi naišla je na skupinu neobičnih ljudi, sasvim drugačijih od onih s kojima se do tada družila. Svi ti ljudi bili su ranjeni, svatko na samo sebi svojstven način i sebi poznatom boli. Ali kada bi se našla s njima, oni bi stali u krug i počeli skidati i pokazivati svoje rane. Ogolili bi se u potpunosti, skinuli dio po dio svojih slojeva i ispričali bi svoje iskustvo. Bilo je tu teških priča od toga tko im je bol nanio i koliko su godina tada imali do toga kako su nastavili na isti način kasnije povređivati sami sebe. Bilo je dosta  i suza i ljutnje i srama i krivnje i svih onih teških emocija od kojih su godinama bježali. Začudo, sva bol i sve rane bile su tamo dobrodošle; ti neobični ljudi liječili su ih svojim prihvaćanjem kao i svojim vlastitim razotkrivanjem. I na kraju, kada bi svojoj boli dali prostor, sasvim spontano ukazali bi se smijeh, radost, nada i život. Odbacujući obmanu i prisilu nad sobom, rađala se prava, iskonska energija koja ih je pokretala u nekim novim i neistraženim smjerovima. A svoje ožiljke nosili su s ponosom, jer su zahvaljujući njima ponovno otkrili ljubav prema sebi, drugima i životu.  

Djevojčica je tada prvi put od svoje prijateljice i umjetnice čula za Kintsugi. Pričala joj je kako je jedan japanski vladar razbio svoju omiljenu šalicu za čaj i umjesto da je baci, naredio je svojim majstorima i umjetnicima da je poprave. Oni su je zalijepili sa zlatnim prahom stvarajući time na šalici jedinstvene, zlatne tragove. Od tada se ta tehnika proširila cijelim Japanom i počelo se cijeniti samo ono posuđe koje je imalo „oštećenja“ , a uskoro se razvila i posebna filozofija prihvaćanja nesavršenosti, promjene i ljepote u autentičnosti. U znak podrške na njezinom putu, umjetnica je inspirirana Kintsugi tradicijom poklonila djevojčici dizajn zlatnih ožiljaka za njezinu web stranicu. Djevojčica je počela pisati priče o ožiljcima, nastojeći potaknuti i druge da njeguju, cijene i razotkriju svoje vlastite.

Što je dalje bilo s djevojčicom? Život joj nije savršen, ali iz dana u dan uči voljeti svoje nesavršenosti kao i tuđe. Dapače, druži se isključivo s ljudima punima grešaka i mana, kao i sa svojom grupom neobičnih, „ožiljkastih“ ljudi. Sa njima se obožava smijati, plakati, ljutiti, svađati…naprosto biti. Voli promjene. Voli život. Voli oblake pa ponekad skoči na koji ružičasti ili pak snježni i kišni. Voli putovanja, a najviše voli ona putovanja kad ostane kod kuće, a otkrije sasvim novu perspektivu. Voli pisati, igrati se, slušati muziku, plesati…ovo zadnje još uvijek uglavnom kad je sama, ali sve manje se zamara s koracima, a sve više uživa u muzici i prepušta se ritmu da ju pokreće. Voli i svoje ožiljke, svako malo sjeti se pogladiti mjesto na koži gdje se nalaze. Ne skriva ih; oni ju čine posebnom, slobodnom i snažnom.

A ti?

“Odsutnost borbe ili mržnje ili želje znači da ne postoje ni njihove suprotnosti. Nema radosti, nema zajedništva, nema ljubavi. Samo tamo gdje su razočaranje i depresija i tuga, nastaje sreća; bez očaja gubitka, ne postoji nada.” (Haruki Murakami)