Sjećam se jedne od možda prvih vježbi u sklopu moje geštalt edukacije. Morali smo se podijeliti u parove, svaki par dobio je jedan list papira i zadatak da izabere jednu pastelu, sjedne sa suprotne strane lista papira i da se oba dvije osobe kreću s pastelom po papiru. Voditelji su napomenuli da se vježba odnosi na granice. Iskreno rečeno, uopće nisam shvaćala na kakve granice misle, niti koja je poanta vježbe. Moja kolegica u paru prelazila je na moju stranu lista papira i mene to nije niti najmanje uzbuđivalo. Nisam mogla dokučiti smisao ove vježbe pa sam ostatak vremena provela črčkajući po papiru. Ono što me još dodatno iznenadilo je da, za razliku od mene, dosta ljudi u grupi je reagiralo na ovu vježbu sasvim drugačije: nekima je smetalo jer je njihov par prelazio na njihovu stranu papira, nekome što je druga strana radila nagle poteze, nekome što osoba u paru nije niti primjećivala da ih smeta prelaženje druge polovice papira i slično. Iz ove vježbe razvila se ozbiljna diskusija o tome kakvi smo s osobnim granicama, kako ih štitimo, dopuštamo li drugima da ih prelaze i kako se osjećamo zbog toga. Niti nakon ovoga meni još uvijek nije bilo jasno o čemu pričamo. Zapravo, nisam mogla shvatiti što druge toliko uzbuđuje oko te teme. Bila sam uvjerena da ja nemam problem s osobnim granicama i da cijela ova rasprava nema ama baš nikakve veze sa mnom. Ti ljudi imaju neke ozbiljne „issue“ koje ja nemam (kakvih li čudaka ?).
I dugo vremena sam živjela u tom uvjerenju dok odjednom nisam shvatila ne samo da imam ogroman problem s osobnim granicama, nego da ja većinu vremena uopće ne znam gdje su moje granice. Primijetila sam da mi je naročito teško u bliskim odnosima reći ne, teško mi je reagirati kad je netko bezobrazan prema meni osobito ako je to prikriveno naizgled bezazlenom šalom ili navodnom brigom za mene, teško mi je izboriti se za sebe pogotovo u situacijama kada okolina od mene očekuje drugačije ponašanje i sl. I tako sam napokon shvatila da moram puno toga naučiti o svojim granicama, a prije svega razviti svijest o tome da mi ih netko svojim ponašanjem prelazi.
Vjerujem da jedan od razloga ove neosviještenosti o vlastitim granicama proizlazi iz načina na koji su se žene u mojoj obitelji ponašale i kakve su uloge preuzimale. Od njih se očekivalo da im nikada nije ništa teško, da nikad nisu umorne, da su u potpunosti posvećene obitelji i djeci, da svaki dan obavljaju kućanske poslove bez puno pomoći s muške strane (pri tome su i zaposlene) i da je njihov prioritet dobrobit ostalih članova obitelji. To je ono što rade dobre žene i majke. Briga za sebe i svoje osobne potrebe? To jednostavno nikad nije bila tema.
Iako meni nitko nije direktno rekao da moram biti takva, negdje ispod granica moje svijesti i radara zdravog razuma, stvorilo se uvjerenje da staviti druge ispred sebe je ono što me čini dobrom i prihvaćenom osobom. Jer djeca ne uče iz onoga što im govorimo, nego kako se ponašamo pred njima. Kao posljedica tog uvjerenja, ja nisam imala pojma gdje su moje granice. Na poslu sam preuzimala previše zaduženja i ostajala prekovremeno, jer to rade dobri i vrijedni zaposlenici. Prijateljima sam dopuštala da kažu stvari koje nisu bile OK, jer nisam željela ispasti preosjetljiva ili bezobrazna. Radila sam usluge drugima onda kad mi se to nije dalo, jer nije u redu odbiti pomoći. Čak sam i sa svojom kćeri prelazila granice umora, strpljenja i vlastitih potreba, jer to je ono što rade dobre mame, zar ne? Tada se sve to činilo ispravno. I to je tako funkcioniralo dosta dugo. Ispod površine, tinjalo je nezadovoljstvo i ogorčenost na sve oko sebe za koje ponekad nisam niti znala pravi uzrok. Jednom mi je trener na našoj edukaciji rekao: „Ja znam da ti možeš puno toga izdržati, pitanje je samo trebaš li ?“. U tom trenutku sam ostala skroz zatečena, nisam uopće znala što mu odgovoriti. Činilo mi se gotovo nevjerojatnim da mi nije bilo niti u primisli da ja ne trebam biti uvijek dobra, da ne trebam biti uvijek na raspolaganju, da ne trebam uvijek biti vrijedna, da u biti ja ne moram ništa. Meni to jednostavno nikada nije bila tema jednako kao što nije bila niti u mojoj obitelji. Usvojila sam model ponašanja koji se od mene očekivao, potpuno nesvjesna sebe i vlastitih potreba.
Rezultat ovog obrasca je bio da se nisam osjećala kao dobra, vrijedna i zadovoljna osoba iako sam se jako trudila baš takva biti. Na primjer, moja kćer se ljutila na mene, jer iako bih se igrala s njom čim dođem s posla, ona bi osjetila da nisam prisutna i da sam mislima negdje drugdje. Problem je bio u tome što sam bila preumorna i trebalo mi je onih pola sata vremena da se „resetiram“ i da se mogu posvetiti njoj. U nastojanju da mi skrene pažnju i natjera me da se uključim, ona bi počela bacati igračke, udarati ili raditi bilo što drugo što će izazvati moju reakciju. I izazvala bi moju reakciju, ali bi to obično završilo loše, zabranama, kaznama i obostranom frustracijom. Nijedna od nas nije dobila ono što nam je trebalo, niti moja kćer vrijeme sa mnom, niti ja predah koji mi je bio potreban. Od nedavno to radim drugačije; svojoj kćeri kažem kad sam umorna i da ću se s njom igrati za pola sata ili sat ili odredim neko drugo vrijeme. I svog dogovora se držim, ne zato što to rade dobre mame, nego zato što se ja zaista želim igrati sa svojom kćeri, ali onda kad sam odmorna i za to sposobna. Ono što je zanimljivo je da je to prošlo bez velike drame; uz malo prvobitnog negodovanja i nagovaranja, ona je to brzo prihvatila kao najnormalniju stvar na svijetu. I time je dobila ne samo kvalitetnije vrijeme sa mnom, nego i poruku da je OK postaviti i čuvati vlastite granice i brinuti se za sebe (ali i to da ne može dobiti sve baš uvijek i kad to zaželi, jer to tako ne funkcionira u životu). A ja se osjećam kao bolja mama, jer mi naša igra nije samo zadatak koji mehanički odrađujem, nego trenutak u kojem istinski uživam sa svojim djetetom.
S prijateljima, doduše, ide malo teže. Možda i zato što nisu tako direktni kao djeca. A možda i zato što pitanje granica je usko povezano s našim bazičnim povjerenjem u ljude. Ako smo kroz odrastanje naučili da nam bliske osobe prelaze i ne poštuju granice, vrlo je vjerojatno da nećemo imati vjeru da su drugi ljudi išta bolji. Nastavit ćemo očekivati iste povrede, bez da svoju pretpostavku probamo ipak prije testirati u stvarnosti. I tu zapravo nastaje velik problem, a to je da razvijamo odnose u kojima nema istinske bliskosti. Kažemo da kad zapravo mislimo ne, prešutimo stvari kad sve u nama vrišti na uzbunu, želimo biti uvijek dobri, ispravni, vrijedni kad zapravo nismo takvi ili barem ne u svakom trenutku. I ne samo da time činimo nepravdu sebi, jer odbacujemo dijelove svoje ličnosti koji nam se ne sviđaju, nego i stvaramo površne, lažne odnose. Jer samo kroz one veze u kojima drugi vide, vole i prihvaćaju našu nesavršenu stranu, otvaramo mogućnost da osjetimo istinsku ljubav i prema sebi i prema drugoj osobi. I prava je šteta zakidati sebe i druge za takvo divno iskustvo.
Neki dan sam prijateljicama rekla nešto što me zapravo već dugo vremena smetalo i što sam prešutjela u trenutku kad se dogodilo. Njih su bile dvije, ja jedna. Očekivala sam orkestrirani napad u stilu zašto to nisi rekla odmah, ti si preosjetljiva, dramatiziraš i slično. Ali riskirala sam da čujem i ono što bi mi bilo dodavanje soli na ranu. Na moje iznenađenje, rekle su da im je žao što su me time povrijedile i da zaista nisu tako mislile. Nije bilo osuđivanja, pretresanja svakog detalja tko je što rekao, opravdavanja niti optuživanja. Bilo je samo prihvaćanje toga da je meni to u tom trenutku bilo previše i da im je žao što su mi nehotično prešli granice. I bilo je lijepo.
Naravno da neće svi ljudi poštovati naše granice. I vjerojatno u većini nas čuči strah od ponavljanja nekog davno proživljenog odbacivanja, ponižavanja ili povrjeđivanja. Ali ako ne probamo, nećemo nikada niti saznati, zar ne? Jer kako kaže jedan lijepi citat: „Granice su udaljenost na kojoj mogu voljeti i tebe i sebe istovremeno“.
Zanimljivi linkovi na temu osobnih granica i povjerenja:
Jesper Jul: Što su to osobne granice?
