Nedavno
sam našla nekoliko zanimljivih članaka o plemenskim običajima koje su američki
Indijanci koristili za pomoć članovima svoje zajednice koji su prošli
traumatsko iskustvo. Ovi običaji imali su iscjeljujući učinak na žrtve traume,
a u fokus znanstvene javnosti došli su nakon što je uočeno da veterani
vijetnamskog rata koji su se sudjelovali u ovim ceremonijama su imali manji postotak samoubojstava, ovisnosti
i općenito su se nakon rata lakše vratili normalnom, mirnodopskom životu. Iako su
članci originalno napisani na temu PTSP-a i rata, mislim da poruke o važnosti zajednice,
prihvaćanja i dijeljenja bolnih iskustava su univerzalne i primjenjive na bilo
koju vrstu traume. Zanimljivo je da ono što danas kroz geštalt i razne druge
terapijske pravce učimo i primjenjujemo u radu s traumatiziranim osobama je vrlo
slično drevnim znanjima i tehnikama koje su se prakticirale stotinama godina
prije pojave psihoterapije i to među narodima čije je običaje zapadna kultura
često puta etiketirala kao primitivne i zaostale.
U
vijetnamskom ratu sudjelovao je znatan broj američkih Indijanaca prije svega
zato što se radilo o relativno mladom stanovništvu od kojih je velik dio bio
nezaposlen. Zbog niske razine obrazovanja kao i diskriminacije zbog svog
etničkog podrijetla, u ratu su najčešće bili pripadnici pješadije i time bili
izloženi daleko većim opasnostima, direktnim sukobima i prizorima ratnih užasa.
Da bude još gore, zbog svoje fizičke sličnosti s vijetnamskim narodom i čitavih
sela koje su iselili, dio njih kasnije je izjavio da su imali osjećaj da čine
isto ono što su Amerikanci učinili njima. Istraživanje je pokazalo da nakon
povratka iz rata, većina je patila od depresije, poremećaja spavanja, nekontroliranih
ispada bijesa i ponavljajućih slika stravičnih iskustava koja su proživjeli.
Također, pokazalo se da ih je dosta imalo problema s ovisnošću o alkoholu, a dio
njih i o heroinu, barbituratima ili kokainu. Kao i ostali veterani, nakon takvog
iskustva povratak normalnom, mirnodopskom životu činio se gotovo nemoguć.
Ipak,
dio njih koji je sudjelovao u plemenskim običajima i ceremonijama izjavili su da
zahvaljujući tim obredima nisu počinili suicid, uništili se u alkoholu ili
nastavili voditi besciljne živote mučene avetima prošlosti. Pitanje koje je
zainteresiralo znanstvenike i praktičare bilo je što tradicionalni običaji mogu
ponuditi tim ljudima tamo gdje zapadnjačka medicina ponekad nema pravi odgovor?
Suprotno
onome kako su često predstavljani u filmovima i popularnoj kulturi, većina
plemena američkih Indijanaca rat smatra remećenjem prirodnog poretka života i
svemira. Samo zaista ozbiljni razlozi mogu opravdati odlazak u rat, a za one
ratnike koji sudjeluju u njemu smatra se da prinose osobnu žrtvu za vraćanje
svijeta u ravnotežu (ovo se u prvom redu odnosi na njihove običaje prije
dolaska Amerikanaca, a ne na sam vijetnamski rat u kojem dobar dio američkih
Indijanaca niti nije dobrovoljno sudjelovao). Upravo iz tog razloga, većina
ratnika prolazila je kroz posebne ceremonije priprema za odlazak u borbu na
način da bi stariji ratnik upućivao mlađeg u ono što ga očekuje i podijelio
svoje iskustvo s njim (ili njom, jer su i žene mogle biti ratnice). Obitelj i
zajednica bi kroz ritual na sebe preuzimali odgovornost za onoga tko odlazi u
rat, kako u samoj pripremi prije odlaska tako i u integraciji u zajednicu nakon
povratka.
Danas
je znanstveno dokazano da svaka trauma, bilo da je riječ o ratu, zlostavljanju,
svjedočenju nasilju, oduzimanju slobode ili bilo kojem drugom činu nasilja,
utječe na ubrzanje starenja, a u novije vrijeme posljedice trauma mogu se
vidjeti čak i na DNA osobe[1]. Indijanci
su to znali i bez znanstvenih metoda, i ratnike koji su otišli u borbe kao
mladići, a vraćali se kao starci kući tretirali su drugačije. Za razliku od
zapadnjačke kulture koja starenje doživljava kao neku vrstu prokletstva koje bi
se najradije izbjeglo da je to moguće, u indijanskoj kulturi starenje, pa tako
i ono preuranjeno izazvano traumom, promatra se kao izvor mudrosti, znanja i
poštovanja. Tako se u jednoj ceremoniji Winnebago plemena pjeva pjesma
sljedećih stihova: „Mi poštujemo naše ratnike zbog njihove hrabrosti i zato
jer videći smrt na bojnom polju, oni zaista znaju veličinu života“. [2]
Osim
toga, kroz plemenske običaje ne samo da se odaje poštovanje onima koji su
preživjeli traumu, nego se posebna pozornost pridaje tome da svoja iskustva
ispričaju pred plemenom koje ih sluša i na taj način imaju priliku osjetiti
barem dio onog što su prošli. Ono što je posebno zanimljivo jest da su
Indijanci stoljećima prije Freuda vjerovali da posljedice traume nerijetko
ostaju skrivene u podsvijesti i da ih je potrebno osvijestiti kako bi se
razriješile. Neki od načina bavljenja s podsvjesnim bili su interpretacija snova
ili izazivanje transa gdje je kroz visok intenzitet emocija, ratnik
proživljavao katarzu u strukturiranom i podržavajućem okruženju[3]. Tako
naprimjer, ceremonija naziva „Neprijateljski rat“ koju provodi Navajo pleme
traje tjedan dana i uključuje ne samo ratnika, nego cijelu njegovu obitelj i
zajednicu. Iako većinu vremena pojedinac provodi u nastambi s plemenskim
iscjeliteljem, oko njih su pripadnici obitelji i zajednice uključeni u ritual
kroz razgovor, pjevanje ili molitvu što osjećaj podrške čini strašno moćnim.[4]
Kroz
ritual, oni idu čak i korak dalje: posljedice traume kao što su emocionalna
umrtvljenost, strah od intimnosti i uznemirujuća sjećanja pleme prihvaća kao
normalnu reakciju na proživljene užase. Za razliku od njih, zapadna kultura će
ovim simptomima često staviti etiketu bolesti.
Zajedničko
dijeljenje i proživljavanje stravičnog iskustva rata omogućava žalovanje i
žrtvi i plemenu neminovnih gubitaka: mladosti, izgubljenih života i unutarnjeg
mira. Kroz žalovanje i otpuštanje onoga što je nepovratno izgubljeno, oslobađa
se prostor za novi početak.
Za
razliku od ovakvog načina iscjeljivanja emocionalnih rana, moj dojam je da smo
kroz današnji, individualizirani i ubrzani način života u potpunosti zaboravili
na važnost bavljenja sa sobom i teškim osjećajima za koje ćemo radije uložiti
velike napore da ih potisnemo. Čini mi se kao i da smo izgubili povjerenje u
ljude oko sebe i umjesto da tražimo od njih pomoć, radije ćemo „ne opterećivati
druge“ i boriti se sami sa svojim demonima.
Dok
sam čitala ove članke, koncept ovih obreda podsjetio me na moje iskustvo rada u
grupi koje sam prošla kroz geštalt edukaciju. Iako tu nije bilo riječ o ratnim
traumama, nego naprosto o teškim iskustvima kroz koje smo svi prošli u nekoj fazi
života, dijeljenje svoje boli pred grupom, dopuštanje potisnutim osjećajima da
izađu na površinu i podrška grupe uz stručno i strukturirano vođenje od strane
trenera dovodi do onoga što zovemo integracija. A integracija znači da smo
umjesto odbacivanja osjećaja koje smo označili kao negativne i nedobrodošle,
odlučili prigrliti svoje boli, tuge, povrede i dopustiti da nas izgrade u
cjelovitiju i ispunjeniju osobu. Ili još jednostavnije, riječ je o ljubavi i
povjerenju u sebe i svoje snage, ljude oko sebe i život kao takav.
[1]
Boston University: Aging Too
Fast, Too Young, http://www.bu.edu/articles/2016/ptsd-accelerated-aging/
[2]
Tom Holm: PTSD in Native
American Vietnam Veterans: A Reassessment, Wicazo Sa Review Vol. 11, No. 2
(Autumn, 1995), str. 85
[3]
Steven Silver: Lessons from
Child of Water, str.11
[4]
Ibid, str.12